O piscu:
Senadin Musabegović, rođen u Sarajevu gdje i živi i predaje na Filozofskom fakultetu; esejist i pjesnik, završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, a političku filozofiju diplomirao na Sienskom univerzitetu u Italiji. Kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim i američkim univerzitetima. Autor priča, eseja i poezije; dobitnik nekoliko književnih nagrada. Prevođen na više evropskih jezika,
kao i na arapski.
ODRASTANJE DOMOVINE
Dok nas provode kroz dugacki hodnik,
pustaju
da nam se dlacice na tek obrijanim vratovima
lijepe o hrapavu kragnu kosulje,
kao uz oficirovu ruku
na kojoj su zuti zuljevi
urezani.
Uvlace nas u svlacionicu, skidaju nas
i pustaju
da u sobi gdje se samo ventilator okrece :
tragovi koncanih carapa po izblijedjelim venama crvene,
snjura gacica kozu pored crnog pupka nabira,
bijela potkosulja na ramenima dvije crvene linije
utiskuje.
Poredaju nas i vode na tusiranje
pustaju
da nam hladna voda
spira sav stid
sto su nam ga ocevi prsti
u pucketavu kozu
ubrizgali.
Ukoce nas u uniforme,
deru se na nas
pustaju
da nam toplina majke zemlje
ispod sivih dugmadi na grudima
dah gladi.
Umjesto zenskih poljubaca
pustaju
da crveni karmin petokraka,
u kojima se krv heroja zgrusala,
na znojnom celu se razmazuje.
Navece nam daju pornografske
casopise,
pustaju
Da zajednicki jauknemo dok pesnicama kurceve cupamo.
Ovdje nema intime,
Pregradni zidovi za klozetske solje ne postoje
Pustaju
da
cucimo
jedan naspram drugog
s namrstenim stisnutim obrvama
po kojima se plave vene
napinju.
Sa opranim nogama u carsafe se uvlacimo
sanjamo da vrhovima zileta po venama prelazimo
pustaju
da lagahno iskapamo krv po tek utegnutim plahtama,
da umazemo uglacane podove,
da se prasina pretvori u crvene grudvice po supljinama,
parketa,
da natopimo sasusene grudi rodne zemlje nasim plodom.
- Diz se gore !
Zbunjeni,
dok vrhom siljatih prstiju uvlacimo plasticno dugme u
uski otvor
na znojnoj kragni,
pustaju
da u sebi unutrasnjeg neprijatelja trazimo.
DAHTANJE
Na starom groblju Alifakovac
okrecem dlan prema nebu.
Pahulje na njega padaju
pretvarajuci ga u novi atlas
na kojem vidim sve izbocine svijeta
kako
dahom
putuju.
***
Dahom razvijavam pahulje sa dlana,
gledam kako se kolutaju,
rastvaraju u bijeli prah
i daju lahkocu prstima koji uspijevaju
sve da
dodirnu.
****
Bijeli nisan pored mene,
skamenjeni mejtov posljednji uzdah,
kao mjesec pognute glave
prema nebu se stidno prislanja.
***
Stvari sto vire ispod bijele kape snijega
izgledaju kao sepavi meleci sto mi se huktanjem
priblizavaju.
***
Bog je iz jednog daha stvorio svijet.
Gledam Sarajevo preko dlana,
iscrtavam na njemu nove brijegove,
dodirujem razdvojeno.
Zbunjen trzajem djeteta
u trbuhu trudne zene,
opipavam
ispod dimija
zlatnom burmom,
pretvaram se u prste starca
koji umislja,
dok dlanovima prelazi preko neobrijane brade,
slicnost sa svojim sinom
rastvorenim pod bijelim kamenom,
u mirisima zemlje.
****
Svijet gledam ocima djece
sto se igraju rata izmedju zidova spaljene Vijecnice.
Ubijaju jedno drugo, bacaju se na razrovano tlo,
cerekaju se,
dah im se kotrlja kroz okrnjene zube
po kojima strah odrastanja
cvokoce.
POLJUBAC NA SAMIJI MOJE MAJKE
Sjedim na klupi u parku.
Otvaras usta kako bi me poljubila,
i ja u dubini tvojih usta
vidim mrak sto mi se priblizava.
U njemu vidim
uhvaceno sarenilo pticijeg perja sto se u
macijem zijevu ogleda.
U njemu vidim psa,
ratnom pustosi luta,
nostalgicno se prisjeca gospodareve ogrlice,
zabija njusku u sive haustorske kante za djubre,
pod bijelim zubima
rastapaju mu se ostaci porodicnog rucka
nalijepljeni za listove
pornografskog casopisa.
U njemu vidim titraj djevojke
kako se na telefonskoj slusalici
dosaptava sa svojim mladicem,
dok joj se priblizava poljubac snajperskog metka
sto dere prozorsku foliju
u obliku razrokoga oka
kroz koje
u poslijepodnevnu tisinu sobe
proviruju :
klupa u parku na cijim crvenim daskama zahrdjali ekseri
ispustaju oblacice boje;
vrh jablana ciji zeleni listovi lizu vjetar zvukom
jevrejske molitve:
nas dvoje po cijim skamenjenim licima krik kao opali
crni pramen kose
klizi.
U njemu vidim sebe,
u sobi u kojoj samo frizider zuji,
kako se naginjem nad posteljom majke,
cije se lice,
pod sarenom samijom,
s dzentskim paunovima
tankim koncem izvezenim,
Topi.
Dok spusta posljednji dah
ispucale ruzicaste usne joj se
uz klimavu protezu
priljubljuju.
GRUDVICE NA TVOJIM USNAMA
Ribar izvlaci ribu iz mora.
Dok joj usta celicna kukica razvlaci,
ona vidi iz plaveti neba
svu dubinu mora kako se u njeno oko sliva.
Sutis.
Skupljas usta
i u sebi,
negdje daleko
ispustas krik
u kojem se nebo siri,
u kojem nova plavet mora se duboljom stvara,
u kojem te riblje oci ljubavnicki gledaju.
Na crvenilu tvojih usana
roje se sve tajne svijeta,
otvaras usta da mi nesto kazes,
i rijec ti rasprsava vjetar
sto po ustima,
ispod bijelih zuba, raznosi morsku sol.
Zavlacis se pod mene
kao zvijer u svoju jazbinu.
Tvoj strah se lijepi uz moju dlakavu kozu.
Da sebe zaboravis,
rukom mi prelazis preko ociju,
i vrhovima
jagodica
mojim si crnim zjenicama
prekrila citav svijet.
Dok pod tvojim prstima
lagahno nestajem,
samo uspijevam
cuti
kako
riba
vrhom
trouglaste
peraje
razbija
sklopljena ogledala
plavih talasa.
Sklanjam svoju glavu od tebe,
okrecem je
prema glavi sunca.
Stojimo jedno naspram drugog.
Njegov zuti pogled
uperen u mene
poput pucnja.
Pogodjen.
Zutim.
Moje me oko
uvlaci u sebe,
i na svome dnu
navlaci crvenu zavjesu
u kojoj vidim svu prolivenu boju moga tijela
kako mi se u oko sliva. |
